Tvoje dijete.Tvoja bol.
Tvoje dijete. Tvoja bol. Tvoje pravo na tišinu.
by Sandra Popović — Osmijeh duše
Kad se svijet uruši, a jedino što želiš — jest tišina.
Ponekad se dogodi nešto što nijedna majka, nijedan roditelj ne može ni izgovoriti.
Nešto što promijeni način na koji dišeš, hodaš, misliš, osjećaš.
Nešto što ti izmakne tlo pod nogama i zauvijek promijeni tvoj odnos prema životu.
To nisu priče koje se prepričavaju.
To su priče koje se preživljavaju — tiho, u dahu koji jedva postoji, u tišini koju nitko ne razumije.
Ovaj tekst je prostor za one koji su osjetili tu bol, nemoć, tu prazninu koja se ne može ispuniti ni opisati riječima.
Kad se dogodi iznenadna životna strahota.
Kad nemaš riječi. Kad nemaš snage. Kad jedva dišeš.
Kad si izložena okolini, a jedino što ti treba ako sama ne tražiš drugo — jest tišina.
Kad tvoja kultura ne dozvoljava da prekineš verbalno nasilje znatiželjnih ljudi nad sobom.
Kad bi najradije puknula, vrištala, lupala… i onda ipak možda pukneš — samo da zaštitiš sebe i svoju intimu.
Možda i prešutiš… i dalje trpiš.
To su trenuci u kojima završavaju odnosi, ruše se dugogodišnja prijateljstva i rađaju nova.
To su momenti raskrinkavanja lažne bliskosti, razotkrivanja toksične znatiželje pod krinkom brige i ljubavi.
Momenti u kojima se granice postavljaju jasno, čvrsto — i zauvijek.
Ne pišem o idiličnim odnosima punim podrške.
Pišem o raspadima — jer su oni istiniti, ogoljeni, životni.
Raspadi ne lažu. U njima ostaje samo ona sirova istina.
I to je život.
Tvoje dijete. Tvoja bol. Tvoja snaga.
U takvim trenucima…
tvoja tišina, tvoja bol i tvoja snaga imaju svoje mjesto.
Ljudi koji te vole — ne traže od tebe da objašnjavaš.
Ne zatrpavaju te pitanjima.
Ne kopaju po tvojoj boli.
Ne postavljaju pitanje „kako si?“ samo da skinu nelagodu sa sebe.
Ljudi koji te vole — ne stavljaju svoje osjećaje ispred tvojih.
Ne koriste te kao temu za razgovore s drugima.
Ne trebaju tvoje objašnjenje da bi ostali uz tebe.
Samo sjednu tiho pored tebe — s otvorenim srcem i zatvorenim ustima.
Čuvaju tvoju energiju, jer znaju da ti je sveta.
Poštuju tvoju tišinu.
Poštuju tebe.
Ljubav nije znatiželja. Ljubav nije pritisak.
Ljubav je prisutnost. Ljubav je šutnja. Ljubav je poštovanje.
Ne traži rješenja.
Ne traži informacije.
Ne traži pažnju.
Ne „pomaže“ jer mora — nego bude tu jer voli.
Tvoje dijete. Tvoja bol. Tvoja istina.
U najtežim trenucima, prepoznaješ tko te stvarno voli.
I često to nisu oni koji ti formalno pripadaju — ni obitelj, ni dugogodišnji “prijatelji”.
Jer najdublje rane dolaze upravo od onih koji misle da imaju pravo na tvoj prostor.
A sad te pozivam…
Nakon svega što si pročitao/la o drugima u tvojoj boli — zapitaj se:
- Koliko ti znaš šutjeti i poštovati tuđu bol?
- Koliko te vodi znatiželja?
- Kakva si ti osoba kad se netko drugi raspada?
Tu je ključ svih promjena.
🌷
Grlim te osmijehom,
Sandra
Osmijeh duše
