Kad roditeljska ljubav postane teret
Kad roditeljska ljubav postane teret: Što se događa kad djeca ne ispune očekivanja?
Nakon godina davanja, borbe, žrtvovanja i bezuvjetne ljubavi, mnogi roditelji – posebno majke – dođu u fazu života kada se osjećaju odbačeno. Djeca odrastu, donose vlastite izbore, osamostaljuju se – i umjesto ponosa i mira, kod nekih roditelja javlja se tuga, gorčina, osjećaj nepravde.
“Dala sam sve. Učila s njim svaki dan, stajala uz njega u njegovim problemima, nikada nisam tražila ništa zauzvrat – a sada šuti. Ne pita kako sam. Ne pokazuje da mu značim.”
“Kad sam mu rekla da bih i ja mogla sutra umrijeti, odgovorio je: ‘Tebe i kamion da udari, ti bi ustala.’”
Ovakvi iskazi nisu rijetkost. Puni su boli, ali i nečega puno dubljeg – skrivene emocionalne ucjene, očekivanja koja nisu izgovorena naglas, ali se itekako osjećaju.
Što je emocionalna ucjena u roditeljstvu?
Emocionalna ucjena ne mora biti svjesna. Ne mora biti zla. Najčešće dolazi iz rane, iz osjećaja da naše davanje nije viđeno, priznato, uzvraćeno.
To su one tihe poruke koje šaljemo djeci, a koje zapravo znače:
“Zar je toliko teško da mi pokažeš da me voliš?”
“Kad mene ne bude, vidjet ćeš koliko sam ti značila.”
“Ne tražim ništa osim malo zahvalnosti.”
No, iza toga se krije očekivanje da dijete postane naš emocionalni izvor smisla, potvrde i vrijednosti. A to je teret koji nijedno dijete, ma koliko ga voljelo, ne može trajno nositi.
Roditeljska žrtva nije račun koji dijete treba platiti
Mnogo roditelja govori:
“Ne tražim ništa.”
Ali čim izostane ono nešto – poziv, poruka, posjet, pažnja – u njima se pokrene lavina tuge, ljutnje, čak i krivnje upućene djetetu.
Dijete to osjeća – i često se udaljava ne zato što ne voli roditelja, nego zato što ne zna kako izdržati taj pritisak da bude “dovoljno zahvalno”, “dovoljno brižno”, “dovoljno prisutno”.
Važno je reći jasno i bez zamjeranja:
Djeca nisu odgovorna za emocionalno stanje svojih roditelja.
Kad god tražimo da nas netko drugi – pa makar to bilo i vlastito dijete – spasi od praznine, osjećaja nevidljivosti ili besmisla, mi ga nesvjesno vezujemo uz vlastite rane. A odrasla djeca tada ne biraju iz ljubavi – biraju iz krivnje, a to nikada ne gradi odnos, nego ga razara.
Što ostaje kad dijete odraste?
Jedan od najtežih trenutaka u roditeljstvu nije kad dijete padne – nego kad se digne i ode. Kad više ne traži pomoć. Kad vas ne treba.
Ako je vaš identitet bio isključivo vezan za ulogu roditelja, taj trenutak može biti bolan kao gubitak. No to nije znak da vas dijete ne voli. To je znak da je vaš zadatak uspješno završen.
Vaše dijete ne treba vašu žrtvu. Treba vas kao emocionalno stabilnu osobu, koja zna uživati u vlastitom životu.
Što sada? Okrenite se sebi.
Ako ste majka ili otac koji se prepoznaje u ovom tekstu, ne krivite sebe – ali ni djecu. Vrijeme je da postavite nova pitanja:
Tko sam ja izvan uloge roditelja?
Što me raduje?
Što sam sve zapostavio/zapostavila dok sam živjela za druge?
Što mogu učiniti da ispunim svoj život – za sebe?
Djeca nisu vaša svrha. Vaša svrha ste vi. I imate puno pravo da, nakon svih tih godina brige o drugima, napokon počnete brinuti o sebi.
Lubav ne smije biti zamka
Ljubav koja očekuje dokaz nije ljubav.
Ljubav koja pritišće nije briga.
Ljubav koja se daje bez uvjeta – ostavlja slobodu da se i primi.
Kad se roditelj makne iz pozicije žrtve i izgradi vlastiti identitet, odnos s odraslim djetetom postaje čišći, slobodniji, dublji. Ne zato što dijete mora – nego zato što želi.
