Etikete na ljudima – koliko nam je duša obilježena!
Što su etikete? I kako to da ih i ljudi imaju?
Tko daje ili stavlja etikete?
Ova priča nije o etiketama na odjeći…u ovom smo slučaju materijal za etiketiranje,MI – ljudi!
Koliko nas “naše” etikete ograničavaju i uskraćuju u životu ili pak uzdižu i čine život lakšim?
Postoje li pozitivne i negativne etikete?
Etikete na ljudima! Krenimo od samog početka!
Prvi oblik u kojem se nađemo na putu prema ovome svijetu je zametak…
Od trenutka kada budući roditelji saznaju da će postati roditelji, počinju se dizajnirati etikete.
Kako?
Prve su kao bezazlene, jer su pozitivne…a rijetko tko je svjestan njihovog značenja.
Etikete su zapravo programiranje nekoga!
A kako…evo ovako…U glavi se počinju stvarati želje/vizije za izgled djeteta, kome će sličiti,
kvalitete koje će imati, spol…to dijete je cijeli jedan projekt.
Bit će muško…bit će žensko…bit će sportaš…bit će balerina…tata želi da bude fakultetski
obrazovan…mami će bit ekstra pametan (bio ili ne), baka samo želi da ima bolje ocjene
od svoga tate dok je išao u školu da nikoga ne sramoti…pa da ima savršenu liniju jer je
familijarno “debljina” problem…da vozi dobar auto jer to odražava imovinsko stanje…
i bla, bla još svega tu ima…
To sve proizlazi iz nečijeg kompleksa, iz nečijeg osjećaja manje vrijednosti…
Etikete na ljudima!
Nakon 9 punih mjeseci trudnoće, dolazimo na ovaj svijet. Stvorili smo se tu kao mala bića,
male bebe koje su na “promatranju”.
Mi smo ti pridošlice,mali ljudi koji trebaju ispunjavati nečija očekivanja, koji trebaju
ispunjavati nečije i nekakve preduvjete da bi bili voljeni.
Na nas netko treba biti ponosan da bi zadovoljili razlog dolaska na ovaj svijet.
Iako se kaže da je ljubav prema djetetu bezuvjetna, nažalost, često to nije baš tako.
Otkud etikete na ljudima?
Sva naša sigurnost u samoga sebe kreće od kuće…od naših roditelja…njihovo je ponašanje
temelj naše kasnije sigurnosti i stabilnosti sa samim sobom i u društvu.
Rađamo se tako bezbrižni, puni ljubavi prema sebi i prema svijetu koji nas okružuje.
Zbunjeni smo svjetlom zrake sunca, dodirom vode, začuđeni smo šumom vjetra, svojom kosom.
Otkrivamo svoje tijelo,oduševljeni smo svojim prstićima, pažnjom koju dobivamo,
nasmiješenim ljudima koji nas okružuju i ljubavlju kojom nas obasipaju.
Za svaki naš napredak dobivamo ogroman pljesak naših roditelja punih oduševljenja,
koji sve to oduševljenje energično prenose ostatku obitelji i prijateljima.
Uspjeh je u toj dobi baš sve – prvi smiješak, gugutanje, puzanje, prvi korak,
izgovoreno prvo slovo, zatim izgovorena prva riječ.
U toj dobi, mi smo nečiji trofej.
Sreća je kad nacrtamo prvu šaru na papiru, a roditelj “puca od ponosa” na tu “sliku”.
Ponos je prvi dan škole, uspjeh je pisanje prvih slova, kao i izreći ispravno sva slova…
ima tih sitnica koje bi se mogle nabrajati!
A zatim se dogodi neočekivani obrat. Naučili smo da nam se dive kad je nešto za
hvalisanje njih samih…a onda slijedi nepredviđeno razočaranje!
![Etikete na ljudima!]()
Kako to da više ne valjamo kad nismo
“uzorni” i što uopće znači uzorno…
i tko postavlja kriterije?
Previše je pitanja,premalo suvislih
odgovora… Kreću etikete…
Slučajno razbijemo nešto i tata viče jer smo razbili, jer ne pazimo, jer smo nespretni i nepažljivi.
Onda, dođe mamina kolegica s posla sa svojim djetetom na kavu (da se imamo s kime igrati)
i to dijete je baš htjelo uzeti našu najdražu igračku , a mi ne želimo da je dira,
pa od mame slušamo predavanje o tome kako smo bezobrazni i sebični i kako moramo dijeliti.
I onda nas mora biti sram jer to ne želimo.
Napravimo neku sitnicu koja se mami ili tati ne sviđa jer kažu da im kvarimo “reputaciju”
i dobijemo prijekor – kako se to ponašaš, vidiš kako se druga djeca lijepo ponašaju,
ugledaj se na njih!
Zatim u školi dođe prva jedinica i naša nam okolina stavi etiketu da nismo pametni baš.
Profesori nas tada još dodatno ponize. Ispadne da druga djeca prolaze bolje od nas,
roditelji se ljute i svojim nezadovoljstvom natjeraju nas da se osjećamo loše sami sa sobom.
Gdje je nestala podrška i sve ono divljenje s početka našeg života?
Počnu nam se događati još veće stvari u životu…počnu prva zaljubljivanja…
nekome i prva veća razočaranja. Onaj u koga smo se zaljubili nije se zaljubio u nas,
štoviše, nezainteresiran je.
Tada “naučimo” da ima boljih od nas, da nismo dovoljno dobri nekome za kim naše srce umire,
naše samopouzdanje sa svim tim događajima polako slabi.
Ukoliko izrazimo želju za nečim materijalnim, brzo nam objasne da želimo previše,
da nismo zaslužili,da ne znamo kako se teško novac zarađuje, da nije lijepo htjeti
i da moramo biti skromni.
Tako, životnim putem iz svakog događaja koji doživimo naučimo nešto novo,
nešto za što nas uvjere da je točno i ispravno. Tako skupljamo uvjerenja i obrasce,
ono što nas obilježava kao osobu,ono što gradi naš karakter. Na emotivnom nivou skupljamo
etikete…etikete koje se urezuju u uspješnost ili neuspješnost našeg budućeg životnog puta.
Etikete su negativni obrasci koji nam otežavaju napredovanje u bilo kojem segmentu života…
Naš um si bilježi negativne etikete…one pozitivne tako lako zasjeni negativna…
neobičan smo mi mentalni sklop.
Skupljanje tih etiketa je izuzetno iscrpljujuć posao…
Pošto na svakoj etiketi piše cijena i deklaracija, na našima piše otprilike ovako – lijen, nespretan,
neznalica, glup, nesposoban, ružan, sebičan, pohlepan, dosadan, nezasitan, neoprezan, naporan,
šutljiv, preosjećajan, bezosjećajan, nekoristan, neprihvaćen, moram se sramiti,
nisam dovoljno dobar, zloćest sam…
I godinama tako skupljamo etikete! Etiketu za etiketom lijepimo po sebi – što drugi na nas, što sami po sebi s obzirom na to što nam okolina kaže.
Ovo je još jedan primjer toga da treba dobro znati koga ćemo doista čuti, čije ćemo mišljenje uvažiti, prihvatiti k srcu…čije će nam etiketa koristiti,čija naškoditi.
Život ide dalje, tako nam na poslu kažu da ne radimo dovoljno i ne zaslužujemo veću plaću ili bolji položaj, ili smo pak financijski uspješni poslovni ljudi a iznutra prazni i neispunjeni, puni sumnje u ono što radimo jer su nam temelji takvi…
Nađemo se u vezi u kojoj se ne osjećamo dobro, u kojoj imamo krivnju jer naš partner
ima primjedbe i stalno pokušavamo biti bolji ne bi li ga zadovoljili, roditelji se žale da smo
teška djeca koja nisu ispunila roditeljska očekivanja, djeca kažu da smo loši roditelji koji
nisu ispunili dječja očekivanja…itd.
Etikete na ljudima!
Kako to da živim, radim, učim, volim…i opet nisam zadovoljan/zadovoljna?
Nikada nas nitko nije naučio kako da volimo sami sebe!
Učili su nas kako zadovoljavati druge da bi onda mi sami bili sretni… ali,nije to baš tako
kad malo bolje razmislimo. Sa zadovoljavanjem drugih da bi zadobili njihovu
ljubav,pažnju…frustriramo sami sebe.
A onda se nešto u nama prelomi (najčešće bolest) i zapitamo se…što je to?
Moje tijelo vrišti…što mogu učiniti da to promijenim?
Shvatimo da nam je dosta svih tih etiketa koje smo putem nesvjesno skupili,ne bi li se nekome
dopali ili bili uzorni…
Što je to uopće biti uzoran? Znači li to da smo izabrali nečiji tuđi život…neka tuđa pravila?
Živimo kako netko hoće da izbjegnemo još koju etiketu?
Shvatimo da nam je dosta svih etiketa koje nas potpuno krivo interpretiraju.
Shvatimo smo pod utjecajem drugih ljudi i loših događaja. Da živimo iz nekih tuđih
gledišta koja smo prihvatili kao svoja.
Shvatimo da smo dozvolili da nam se prilijepe etikete koje uopće nismo mi.
Kada svega toga postanemo svjesni – etikete padaju!
Etikete na ljudima – koliko nam je duša obilježena!
Ono najbitnije u skidanju etiketa sa sebe je to da se okrenemo sebi…da zavolimo sami sebe…
Jako često (skoro uvijek), to je vrlo trnovit put i bez tuđe pomoći teško ćemo se okrenuti
sebi jer smo programirani tako da osjećamo krivnju ako uopće pomislimo učiniti nešto za sebe,
a da se pritom osjećamo dobro i zadovoljno. Ukoliko te naše okidače nismo riješili sami sa
sobom,okolina se pobrine da pokrene naš program krivnje…i bez obzira što smo učinili stvar
koju smo htjeli i osjećali zadovoljstvo, ubrzo nastupa preispitivanje praćeno krivnjom i sramom.
Sve je to na nesvjesnom nivou, a iz toga je jako teško izaći slobodnom voljom, snagom želje.
Kao što se guli luk…sloj po sloj…tako mi skidamo etikete sa sebe i oslobađamo se nevjerojatnog
tereta.
Etikete odljepljujemo sa sebe i jednu po jednu trgamo na sitne komadiće.
Olakšanje je nezaobilazno. Konačno počinjemo živjeti život kakav želimo…život bez sputavanja.
Zato, poskidajte sa sebe etikete koje ste prihvatili kao svoje!
Taj rad nije lagan,ali svjesnost je pola puta ka rješavanju posljedicama koje su na nas
ostavile negativne osobine na etiketama…pročitajte više o pristupu svjesnosti!
Izaberite sretan i spontan život, bez opterećenja što će netko misliti, što će netko reći…
vi to možete! Ono što je najbitnije,moramo shvatiti da etiketu nikada nismo dobili
jer smo to nešto zaista mi…ta naša etiketa je netko tko je to rekao za nas,
to su njegova gledišta…ne obazirite se na tuđe frustracije i naučite kako ih ne
prihvaćati kao svoje. Skinite etikete sa sebe i kročite sretni i zadovoljni kroz život…
bez sumnje i krivnje…
SAMO JEDNOM SE ŽIVI NA OVOME SVIJETU, U OVOME TIJELU!
Jedino mi sami možemo sebi samima pokloniti sretan život…miran u duši, zdrav u tijelu!!!
To je temelj svega…nikad nije kasno za krenuti ispočetka živjeti sretan život!
Slijedeći Članak – Energetska tehnika otpuštanja emocija EFT!
